Kuda ideš kada odeš?

Na nekom tuđem jeziku postoji rima za ono što kod nas u istu rečenicu ne stane.


09.12.2017.

Treće lice naličja

Poželjela sam se promrzlih rumenih obraza i obamrla od gladi vratiti kući, mojoj kući pa, da me dočeka miris moga hodnika i ona zelena staza, srebrni lusteri i igračke na podu. Poželjela sam se vratiti kući umorna od priče, pregovora, kalkulacija u međuljudskim odnosima, razmišljanja o ispravkama testova, desecima stranica priprema koje moram otkucati do ponedjeljka i samo spustiti torbu u taj isti hodnik, zagrliti vas očima i bez riječi leći na onaj divan u dnevnoj, pokriti se do brade i ćutati. Ćutati satima dok napolju pada kišo-snijeg i vjetar savija jablane pod kućom, pa se onda trznuti i reći- hej, jesi li zatvorio prozore na spratu?

···

Mirišeš na sreću, a sreća uvijek miriše na Božić i na jastučiće punjene lavandom kupljene u maju na Starom Mostu. Možda negdje i neko u nekoj, meni sasvim nepoznatoj religiji Božić i slavi vremenom koje miriše po tebi. A možda sam samo izmislila i ovu tugu i 3 momenta sreće da bih od sebe otjerala sve ono što bi me moglo izvesti od nas.

...

Jedini oblik verbalnog općenja za tebe je monolog. Gubim volju, stvarno!

...

Ne odričem se svoga biološkog određenja i rodnog konstrukta da bih tvoju iluziju o meni održala živom. I ne, ne trudim se ostaviti dojam.

05.12.2017.

Maktub

Namćorasta sam danima, najdraži. Sve mi smeta i svemu mahanišem, pa se zabojim da će mi to ostaviti trajno negativan uticaj na bazalni metabolizam. Trabunjam, dakako i mislim da su hormoni jer nisam sklona radikalisanju, a opet, jedino što mi pada na pamet je da to sve treba iskružiti i zaliti rastvorom plavog kamena i vode u promjeru 3:115. Valda će im se onda napokon trag zatrt, majku im ludu.

Razmišljala sam o hejbet nekih stvari i napravila spisak. U glavi naravno, jer, čemu na nečemu ostavljati traga kada sve može biti svjedokom tebi protiv tebe. Pročitah divan filozofski članak i hej, u momentu sam osjetila radost koju ćuti sunce kada se poraduje zemlji. Odlučila sam, u raskoši ove svoje nemarnosti, sakupiti sve one umotvorine koje mi godinama stoje po starim novčanicima, na računima iz Merkatora i salvetama iz Jajca, Mostara, Gradačca i Tuzle, pa možda čak i one iz Ljubljane i Maribora, ali oko njih imam premišljanja jer mi nije draga emocija koja me nosila tada. E, sve njih ću sakupiti u kutiju pravljenu za transport banana iz Čilea, nasloviti na tvoju adresu i poslati. Ima već decenija i pol kako sam obećala i znam da si se već prestao nadati bilo čemu od mene, ali obećanje je dug...ne volim da sam dužna. Može ti se na prvu učiniti da je bez strukture i znam, jer toliko te znam, da ćeš osjetiti nemoć i nesposobnost shvatanja razloga, niz pitanja i jednu konstataciju, ali zanemari. Zanemari sve i složi mi to. Pa i ja sam za tebe slagala osobine svih onih tvojih luđakinja i ostala željna verbalizovanja samo jedne emocije, a onda je progutala i otišla. A kada sam otišla onda sam te samo još jednom srela. Znaš, tamo pored studentskih pa se pravila da si nebitan, da sam te zaboravila i u čudu se iščuđavala da- od kud ti tu, baš tu?- dok je on po običaju zastao na vratima doma da ugovori neke kahve sa nekim ljudima koji mi ni dan danas nisu bitni, a trebali bi biti. I trajalo je možda i manje od sekunde, ali tek sada znam da je bilo maktub. Nema druge riječi koja bi tako odgovarajuće precizno dala karakter svemu što sam sa tobom (bila). I ona noć kada si mi dao pjesmu, pa se teatralno ispričavao uvjeren da bih ja to bolje napisala, a privjesak daješ da umanjiš izostanak talenta ali i da više panično ne tražim ključ koji se u jednom satu nekoliko puta izgubi na dnu torbe. Tebe to tjera na smijeh i zadirkivanje zbog koga se ja onda do kraja dana durim,ali odbijam na bilo koji način manifestovati svoj bijes, a ti me onda nagovaraš da idemo na kafu. Evo, upravo ovakvi- ja sa mokrim šorcem i ti sa haljinom koja ima fleke na mjestima na kojima ne bi smjela imati. Onda ti kažem da si lud i da nema veze što si toliko stariji, svejedno si neotesano neiživljeno derište, ustanem, otresem pijesak sa tijela i odem u vodu ne razmišljajući da je to strategija kojom bez riječi dobijaš ono što voliš.

-Daj da te vodim negdje večeras, negdje gdje nisi išla.

Nekada tih dana spomenula sam da ne idem u restorane na vodi, da uopće ne znam šta se tamo jede i da ćeš biti odgovoran ako zbog onoga što ti naručiš otrujem stomak. Naručio si mi kozice, a sebi lignje.Upitah, zašto ne isto uplašena od količine na tanjuru i mirisa bijelog luka koji ne podnosim i zato jer sam te tu noć htjela poljubiti, a ti mi u nekom engleskom maniru objasnio kako si velik čovjek, duplo teži, da želš da probam svoju porudžbinu, pa ako mi se ne svidi ti ćeš pojesti moje i razmisliti da li ćeš sa mnom podijeliti svoje. Svakako se nadaš da ću ti ostaviti sve jer si se danas umorio i ogladnio od moje priče, filozofiranja, komentarisanja drugih muškaraca i traženja moje tirkizne gumice za kosu po Savskom koritu i da mi onaj kostim uopće ne stoji, te da ćeš se sutra radi njega, skupa sa peškirom, preseliti na drugu stranu plaže. O, kako si bio ozbiljan dok si mi to govorio. Toliko da sam već uzela zalet, onaj teatralni u kojem izmičem stolicu i bacam ti krpu u lice govoreći da si jedan neotesani seljak, ali ti si već predvidio sve pa me na toj istoj stolici privukao bliže i rekao glasom koji u tijelu pomjera sve ono što ne postoji, jer ko bi mi od svih onih dječaka mogao uopće i pokazati kako postoji ono što se još nije ni jednom pojavilo, i rekao – uopće, nepristojno je i pomisliti , a kamo li reći nekome tvojih godina sve ono što bih ti radio kada se tako naljutiš.

Znaš, ja danas imam tačno onoliko godina koliko si ih imao ti kada si rekao da sam previše delikatna i neiskvarena, da si sinoć sjedio sa mojim ocem, da ste pili skupa i da je ovo sa nama indikator psihopatološkog stanja u razvoju. Kako si me samo nasmijao. Toliko da sam te nazvala Humbertom i rekla da možemo sačekati još 19 dana. Tada ću biti punoljetna pa priča o tvojoj nastranosti više neće biti aktuelna ... a onda me informacija da si sjedio sa babom, mojim babom ... Nego, ima li uopće banana u Čileu?

Godinama se čekamo, majku mu. Hoćemo li se ikada dočekati?

03.12.2017.

Nisu lagali

Može li se konvertovati duša kada se ovako nečim nedefinisanim napuni pa onda izlaz kao katarzu traži u krilu u kojem već ihaha nije?

Najbrutalniji izraz prilagodbi življenja je kada čovjek u beizlaznoj situaciji više u nikome ne pronalazi utjehu i nema potrebu da ga taj niko/neko sakrije I skloni u svoj zagrljaj.


Stariji postovi

Kuda ideš kada odeš?
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31